Članci

Ambicija i vizija su jedine realne nade za promjenu u BiH



CU svom blogu “Zašto ustavna reforma neće riješiti bosansku blokadu” od 28. jula dr. Florian Bieber sa Univerziteta u Grazu pomenuo je K143 i model municipalizacije. Kao rezultat započela je debata između dr. Biebera i dr. Valery Perry.

Najprije da pojasnimo: dr. Bieber model K143 identificira kao “napisan od strane Vijeća za politiku demokratizacije”. Ovo jeste istina, kao što smo i naveli. Ali treba naglasiti da je K143 inicijativa i proces koji vode bh. nevladine organizacije, a ne projekat koji vode međunarodni akteri. Četiri organizacije članice Koalicije (i dvije koje su izrazile interes da se pridruže) usvojile su model municipalizacije, jer ga smatramo najizvodivijim integrativnim rješenjem do sada osmišljenim za BiH, koje može zadobiti podršku građana. Da ne vjerujemo u svoju sposobnost da steknemo podršku građana, ne bismo se uopće ni udruživali.

U svom članku dr. Bieber postavlja legitimno pitanje: “kako se može postići takva promjena?” jer će se, kako kasnije navodi, uhodane političke elite suprotstaviti “rezanju moći etno-nacionalističkih političkih stranaka”, kao i bilo kakvom smanjenju njihove sposobnosti da kontroliraju javne prihode. U svom članku od 31. jula on dalje navodi: “oni nemaju razloga da sami sebe ukinu”. Mi smo od početka svjesni činjenice da će se političke elite suprotstaviti promjenama koje predlažemo baš kao se suprotstavljaju bilo kakvoj konstruktivnoj promjeni. To je jednostavno stvar interesa. Stoga i imamo blokadu koju Bieber pominje u članku.

Iz tog razloga, strukturalno zaključanoj moći koju drže uhodane elite K143 pristupa iz drugog ugla: odozdo. Naš je cilj izgraditi bazu podrške koju će činiti velike grupe građana širom BiH, iz svake od samodefiniranih grupa (uključujući i one koji se ne žele definirati). Ovo direktno zagovaranje će biti dugotrajan i naporan rad, ali je to jedini način da se zaobiđe medijska kontrola koju je politički establišment u BiH uspio uspostaviti. Ovo je jedini način da se istinski ocijeni i odrazi volja naroda za mogućim rješenjem. Gotovo dvije decenije svjedočimo da izborni sistem uopće ne djeluje, što će se još jednom pokazati i u oktobru.

Podsticanje dr. Biebera da će se “bilo kakav realan proces ustavne reforme morati desiti kroz postojeće bh. institucije” je naravno istina. No također mora postojati pritisak odozdo, uz konkretan zahtjev za strukturalnom promjenom. Protesti i plenumi su odrazili široko rasprostranjeno i opravdano nezadovoljstvo naroda, ali još uvijek nisu uspjeli razviti proaktivan strateški plan za postizanje rješenja njihovih socijalnih i ekonomskih zahtjeva. K143 namjerava ispuniti tu prazninu razvijanjem “zajedničkog političkog projekta” koji Bieber identificira kao nepostojeći do danas.

Da odgovorimo na pitanje dr. Biebera – kako spriječiti nacionalističke elite u otimanju debate o ustavnoj reformi: činjenica je da će političke elite pokušati okarakterizirati model K143 kao “anti srpski”, “ani hrvatski”, “anti bošnjački” itd. To znamo i priznajemo od početka. No na to odgovaramo pitanjem: da li političkim elitama trebamo prepustiti pravo da isključivo oni određuju plan jednog od ključnih aspekata kakav je operativni sistem države? Ovo je izazov s kojim se direktno moramo suočiti objašnjavajući građanima širom BiH da je municipalizacija bolja od onog što imamo sada i da njihovi najveći strahovi i brige ne mogu biti ostvareni kroz predloženi sistem, a što je itekako moguće kroz trenutni etnificirani sistem.

Dr. Bieber dalje tačno primjećuje da februarski protesti i plenumi nisu zagovarali ustavne promjene. Ustvari, mnogi od nas su bili na protestima i plenumima i ustinu smo bili alergični čak i pomenuti ustavne promjene upravo iz razloga koji i on pominje: straha da ćemo time naoružati političke elite. No ostaje činjenica da su problemi identificirani u socijalnoj i ekonomskoj sferi nerješivi uslijed podsticaja koje pruža daytonski sistem i koji su prožeti kroz sve razine, uključujući i lokalnu. Da parafraziramo njegov članak od 31. jula: političari nemaju poticaja da sami sebe osiromaše. Ukoliko želimo drugačije rezultate, moramo osigurati drugačije poticaje.

EU integracija koju dr. Bieber pominje bi također zahtijevala sveobuhvatnu promjenu. No proces integracije blokiran je ustavnom strukturom BiH. Uz to, on dodaje da “diskriminacija nije poželjna i treba ju ukloniti”, no onda umanjuje praktičan uticaj toga. Uprkos onom o čemu su on, ESI i ICG raspravljali, uklanjanje diskriminacije je pravni imperativ kojeg je postavio niz presuda Europskog suda za ljudska prava (ECtHR), ne samo u slučaju Sejdić-Finci. Europska konvencija ima primat nad ustavom iz Aneksa IV.

Poput mnogih unutar međunarodne zajednice, dr. Bieber nažalost klizi na onaj kolosijek na koji, da budemo iskreni, padaju i brojni bh. analitičari i građani, kada ocjenjuje potencijal za promjenu: “ako bi birači na vlast doveli stranke sa radikalno drugačijim programima i politikama” situacija bi mogla biti promijenjena, no zatim primjećuje da “zasad postoji malo dokaza za takvo što”. Ovakav stav nepravedno građanima na teret stavlja njihovo vlastito zatočeništvo u sistemu koji, kako i Bieber tačno primjećuje, što je učinila i Venecijanska komisija prije 10 godina, niti su osmislili niti su odobrili. Ovakvo mišljenje također odražava implikaciju da su političke elite zapravo predstavnici, uprkos svim dokazima koji idu u prilog suprotnoj tvrdnji. Daytonski sistem povratne sprege sprječava napore na provođenju promjene, kao i inicijativa općenito. Također, političke stranke ma kako same sebe definirale u konačnici se prilagođavaju kako bi iskoristile sistematske poticaje, što je i Bieber napomenuo u članku govoreći o sporazumu SDP-SNSD. Međunarodna zajednica, uključujući EU i predstavnike njenih institucija i zemalja članica, redovno šalje poruku građanima da glasaju za promjenu. No na političkom meniju je vrlo malo ukusnih novina i sasvim sigurno izostaju zagovarači funkcionalne integracije. Područja gdje se utrkuju za glasove govore mnogo više nego li bilo koja javna deklaracija. Čini se da su čak i “građanske” stranke otpisale ideju dobijanja glasova Srba iz RS-a i Hrvata iz područja gdje oni čine većinu, a to je apsolutno neophodno za funkcionalnu državu. Stoga se postavlja pitanje koje su neki od članova K143 nedavno imali priliku čuti od članova plenuma: ukoliko neko želi glasati za stvarne promjene, za koga da glasa? K143 uistinu ne očekuje ništa revolucionarno kao rezultat izbora, pa čak ni marginalne promjene. Stičemo dojam da se sada međunarodna zajednica, u očaju nakon ponovljenih neuspjeha u vlastitom pristupu poticanju reforme (koji se najprije oslanja na bh. institucije na koje i Bieber referira, a potom i na čelnike političkih stranaka koji kontroliraju te iste institucije), bezrazložno nada nekom magičnom otkrovenju u oktobru. Bit će razočarani.

Dakle, bez dugo očekivane promjene u pristupu međunarodne zajednice prema BiH, a koja se ni danas ne nazire na horizontu, jedino interna akcija odozdo može izazvati neophodni šok za sistem. Protesti za JMBG, februarski protesti i plenumi koji su iz istih proizašli uspjeli su, iako smo nakratko, obrnuti smjer straha u BiH. To jesu uspjesi. No isti se nisu mogli održati uslijed nedostatka koherentnog građanskog plana sa širokom podrškom. Zadobijanje i demonstriranje masovne podrške fundamentalno različitom sistemu, koji bi osigurao transparentnost i političku odgovornost, pruža najveću nadu da se političku elitu protivno njihovoj volji natjera da reagiraju. To bi u konačnici natjeralo i međunarodnu zajednicu, uključujući i vanjske akademike poput dr. Biebera, da ponovo promisle vlastite zastarjele pretpostavke o onome šta je moguće u BiH. Već odavno smo umorni od vanjskih “eksperata” koji rijetko posjećuju ovu državu, a propisuju šta je to što mi možemo, a šta ne možemo učiniti kako bismo poboljšali situaciju u kojoj se nalazimo. Dr. Bieber nam u suštini savjetuje da prihvatimo svoju sudbinu. Naš je cilj da ju promijenimo.

Nema sumnje da je plan Koalicije 143 veoma ambiciozan i da ne postoji garancija uspjeha. I dakako da se ovaj plan doima “nerealnim” onima koji se čvrsto drže blagog fanatizma niskih očekivanja pri promišljanju o BiH. Nema sumnje da se tako doima i brojnim bh. građanima, ma kako se oni identificirali. Građani su strahom natjerani da malo razmišljaju, imaju mala očekivanja, te da se plaše politike i djelovanja. No osnivači K143 čvrsto vjeruju da naš model može zadobiti podršku građana širom BiH, naročito u zajednicama gdje se građane rijetko pita šta oni zapravo misle. Ovo povjerenje se razvilo iz prezentacija do danas održanih u 7 općina u oba entiteta, koje su uključile desetine građana. U svakom slučaju, to je jedini način koji smo uspjeli identificirati, koji obećava mogućnost suštinskog unaprjeđenja života građana naše države koji više od 20 godina pate pod vlašću aktuelne konstelacije oligarha i u pseudo-demokratiji bez odgovornosti.

U ovom slučaju, ambicija i vizija nude jedini realni put ka promjeni u BiH.

Centar za građansku suradnu
Centar za ustavne i upravne studije
Evropski istraživački centar
Centar za zastupanje građanskih interesa